Miti Popoviću
srpskom pjesniku

Nadasmo se, da će skoro,
Kroz mrakove, što te kruže,
Zasijati sunce sv'jetlo -
I procajetat tvoje ruže...

Nadasmo se, da ćeš naše
Suze gorke ublažiti,

I sa pjesmom srca tvoga
Našu dušu osnažiti.

Nadasmo se, da će opet
Oživiti tvoja vila,
I nad Srpstvom tvojim milim
Raširiti draga krila.

Nadasmo se, da ćeš opet
Pjevat' srpske slave zori; -
Od pjesama v'jence viti
Srb-junaku što se bori.

Al' nam nada evo pada -
Tebe nema više, Mito...
Pod zemlju je tvoje sada
U tuđini t'jelo skrito.

Panulo ti sunce sjajno,
Uvehnule tvoje ruže;
Gore, polja mirisava
I slavuji s njima tuže...

Al' te braća mila neće
Izgubiti iz pameti:
Dok se burno kolo kreće,
I dok srpska pjesma leti.

Tvoje će se ime znati
Dok je srpskog neba plava,
Na grobu ti braća klicat':
Oj, slava ti, Mito, slava!